Emir Kusturica

Read me
Biografija: 

Za svoje kratke filmove nagrađivan je još u srednjoj školi. Filmsku režiju završio je na Filmskoj akademiji u Pragu (FAMU). Dvostruki je dobitnik Zlatne palme filmskog festivala u Kanu, za filmove Otac na službenom putu i Podzemlje. Nosilac je „ordena Viteza reda umetnosti i književnosti“. Nacionalni ambasador UNICEF-a u Srbiji postao je 8. septembra 2007, zajedno sa Anom Ivanović, Aleksandrom Đorđevićem i Jelenom Janković. U grupi „Zabranjeno pušenje“ jedno vreme je svirao bas-gitaru, a sada kao gitarista zajedno nastupa kao član grupe „Emir Kusturica & the No Smoking Orchestra“. Bavi se i pisanjem. 2010. godine izdata je njegova autobiografija pod nazivom „Smrt je neprovjerena glasina“, a 2013. izašla je njegova druga knjiga „Sto jada“. Rođen je u porodici Murata Kusturice (novinara zaposlenog u sekretarijatu informisanja SR BiH i Senke Numankadić (sekretar suda) odrastao je kao jedino dete u porodici sekularnih Muslimana u blizini Sarajeva, u naselju Gorica. Njegov studentski film, „Gernika“ snimljen prema noveli Antonija Isakovića, pobedio je na Festivalu studentskog filma u Karlovim Varima. Tokom studija režirao je i dva kratka filma: „Jedan deo istine“ i „Jesen“. Po završetku studija 1978. godine Kusturica se vraća u Jugoslaviju gde započinje profesionalnu karijeru na Televiziji Sarajevo. Njegov prvi film „Nevjeste dolaze“, izazvao je dosta kontroverzi, a potom bio i zabranjen zbog „eksplicitnog bavljenja seksualnim tabuima“. Sa narednim televizijskim filmom Bife Titanik zasnovanom na priči nobelovca Ive Andrića, je osvojio nagradu za režiju na nacionalnom Televizijskom festivalu u Portorožu. U dugometražnoj igranoj produkciji debitovao je filmom „Sjećaš li se Doli Bel“, nastalom po scenariju Abdulaha Sidrana, 1981. godine. Za ovaj film nagrađen je Srebrnim lavom na Filmskom festivalu u Veneciji za najbolji debitantski film i nagradama FIPRESCI, AGIS i CIDLAC na Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli 1981. godine. Sledeći film „Otac na službenom putu“ (1985.), sa istim scenaristom, donosi mu Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Kanu i nominaciju za nagradu Američke filmske akademije „Oskar“ za najbolji film sa neengleskog govornog područja. Nagrađivan je i na jugoslovenskim festivalima: na Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli, nagrađen je Zlatnom arenom za režiju i nagradom Jelen (1985) a međunarodna kritika dodelila mu je Gran pri za najbolji film 1985. Film „Dom za vešanje“ je sniman u Makedoniji, a pred kraj snimanja češki reditelj Miloš Forman ga je pozvao da ga zameni na Univerzitetu „Kolumbija“ u SAD, gde je film završen. Godine 1989. ponovo je na Filmskom festivalu u Kanu, nagrađen za režiju i specijalnom nagradom Roberto Roselini. Povodom dodele Zlatne palme za taj film je izjavio:
“Napio sam se, bilo je teško pogoditi hotel, sobu pogotovo. Predosećam da je „Dom“ vrlo blizu Oskara ”. Bio je koscenarista filma „Strategija svrake“ (1987), koji je režirao Zlatko Lavanić. Kusturica je predavao režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu od 1981. do 1988.
Po odlasku iz BiH predaje na Univerzitetu „Kolumbija“ u Njujorku. Jedan od njegovih američkih studenata, Dejvid Etkins, pokazao mu je scenario iz kojeg je nastao Kusturičin prvi film na engleskom jeziku, Arizona Dream (srp. San o Arizoni) (1993), sa Fej Danavej, Džonijem Depom i Džerijem Luisom u glavnim ulogama. Film je nagrađen Srebrnim medvedom i Posebnom nagradom žirija na Filmskom festivalu u Berlinu 1993. godine. Godine 1993. je prvi put bio član žirija na Kanskom festivalu, a 1999. je bio predsednik žirija na Venecijanskom filmskom festivalu. Naredni film „Podzemlje“ (engl. Underground) iz 1995. doneo mu je drugu Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Kanu. Godine 1998. na Venecijanskom filmskom festivalu dobio je Srebrnog lava za najbolju režiju filmom Crna mačka, beli mačor. Muziku za film su radili Nenad Janković i Dejan Sparavalo.
Prvi njegov film objavljen u 21. veku je bio Super 8 Stories, dokumentarni film koji govori o bendu Emir Kusturica & The No Smoking Orcherstra. Nakon tog ostvarenja, 2004. godine, u bioskopima se pojavio film Život je čudo, najskuplji film srpske produkcije. Za potrebe snimanja ovog filma, čiji je radni naziv bio Gladno srce, izgrađen je Drvengrad. Godine 2005. bio je predsednik žirija Kanskog filmskog festivala. U pariskoj operi Bastilja 26. juna 2007. prvi put je izvedena njegova pank-opera Vreme Cigana, po motivima filma Dom za vešanje. Iste te godine mu je dodeljen Orden viteza reda umetnosti i književnosti, najviše francusko priznanje u oblasti kulture, režirao je i spot za naslovnu pesmu albuma francuskog muzičara Manua Čaoa — Rainin' In Paradize, a i film Zavet koji je režirao, premijerno je prikazan na Kanskom filmskom festivalu. Nakon Zaveta 2008. godine pojavio se film Maradona, — dokumentarac o Dijegu Armandu Maradoni. Meseca septembra 2009. u francuskim bioskopima počelo je prikazivanje filma „Afera Fervel” u kojem Kusturica glumi poručnika KGB-a. 24. decembra 2011. Kusturica je izabran za novog predsednika Skijaškog saveza Srbije.
Sredinom februara 2009. godine Kusturica je najavio da će snimiti filmsku operu po romanu Na Drini ćuprija, i da planira da posao bude završen 2011. godine. Ministar kulture Srbije Nebojša Bradić rekao je da će taj projekat podržati država Srbija. Premijer Republike Srpske Milorad Dodik je izjavio da će Vlada Republike Srpske obezbediti sredstva za snimanje.  U intevjuu za Press reditelj kaže da će u Izraelu snimati film Hladna voda, koji govori o Palestincu koji živi u Hamburgu i radi kao trbušni plesač. Takođe priprema i film o meksičkom revolucionaru Panču Vilji, u kojem će glavne uloge tumačiti Džoni Dep i Salma Hajek. Odlučeno je i to da konačni naziv filma bude Divlje ruže, nežne ruže, po poslednjoj sceni iz filma koja se odvija na plantaži ruža u Meksiku, iako je prvobitni naziv trebalo da bude Sedam prijatelja Panča Vilje i žena sa šest prstiju. Taj film će biti sniman u Španiji, a zatvorene scene u Drvengradu. Reditelj je izjavio da će pre filma o Panču Vilji snimiti onaj o Palestincu u Hamburgu, čiji je početak snimanja zakazan za april 2010. Film Podzemlje prikazuje istoriju SFRJ od Drugog svetskog rata do sukoba početkom 90-ih godina XX veka. Neki kritičari su tvrdili da Kusturica propagira prosrpski pogled na jugoslovenske ratove uključujući i neprijateljstva tokom Drugog svetskog rata. Kritikovan je i od strane mnogih intelektualaca kako taj film sadrži prosrpsku propagandu.

Muzika

U Hrvatskoj štampi je često bio verbalno napadan, naročito zbog stiha grupe No smoking orkestra „Ko ne voli Dabić Rašu popušio karu našu.“

U intervjuu za Politiku Kusturica o tome kaže:
“ Ne mislim zlo, ali takođe ne mislim ni da javnost zemlje koja je proterala 300.000 Srba sa svoje teritorije, niti je raskrstila sa NDH, može da priča o fašizmu. Šta god da uradim, „Jutarnji list” i „Indeks hr” to prevode na jezik nacionalizma. Tajna je u tome što ja nisam nacionalista. Kao što ni Harold Pinter nije bio nacionalista. Oni podstiču obrnutu priču od njihove „Tko pjeva zlo ne misli”, a to je u ovom slučaju deplasirano. Setili su se stiha koji je otpevan pre tri godine u Buenos Ajresu i postavljen na Jutjub. Grupa „No smouking orkestra” ne gaji nikakav odnos prema navodnim ratnim zločincima. Radovan Karadžić je uhapšen i trebalo bi da se iznese dokaz o njegovoj krivici u Hagu. Srebrenica nesporno jeste zločin, ali šta je Oluja? Priča o Radovanu Karadžiću je zato deplasirana, ali i zato što mi ne pripadamo niti opciji optužbe, niti odbrane tog čoveka”. Sajt javno.com je objavio intervju sa njim u kojem Kusturica govori:
“Stih „Ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu“ zaista je otpevan. Ali, mi na svakom koncertu otpevamo poneki prostački stih kao što je „Ko ne voli Abdić Fiću, osuo se po glaviću“ ili „Ko ne voli Bahtić Fiću šetao mi po glaviću“. Ovi iz jutarnjeg lista odlučili su da primete samo taj jedan stih”. Kusturica je za Jutarnji list izjavio da će pevati o hrvatskom generalu Anti Gotovini:
“ Verujem da je Gotovina neka momčina sa kojim bih lakše mogao voditi razgovor nego sa 60 % Hrvata, i zato ću pevati „Ko ne voli Gotovinu, uvalim mu osovinu ”.

Karakteristike

Kao reditelj Kusturica je uspeo da izgradi veoma ličan rediteljski i filmski rukopis. Njegovi filmovi se po pravilu odlikuju umetanjem nadrealističkih momenata kojima se prekida narativni tok ili se označava naročit trenutak radnje. U poznijoj filmografiji, Kusturica je promenio do tada vrlo prepoznatljivu sivu gamu (kao ekvivalent tematici filmova) okrećući se otvorenim i živim bojama, i dinamičnijim kadrovima. S obzirom da se školovao u Pragu (tadašnja Čehoslovačka), pod uticajem tamošnjeg filma šezdesetih godina, zainteresovan za tematiku istorijskih retrospekcija u kojima se revalorizacija pojedinih datuma ili vremenskih perioda javlja kao pozadina neorealističnog tumačenja intimističkih porodičnih priča. U većini njegovih filmova postoje scene vešanja, igranja fudbala,[ venčanja, filma u filmu, kao i česte uloge Roma.
Za potrebe filma Život je čudo izgrađen je Drvengrad, koji je po ideji Kusturice, treba da predstavlja način života borbe protiv globalizma i kapitalizma. Pod imenom Kusterndorf (nem. Küstendorf) na predlog književnika Petera Hankea, grad postaje poznat u svetu, kao središte umetnosti, planiranim filmskim festivalom, proizvodnjom voćnih sokova i drugih bio proizvoda. Kusturica je dobitnik evropske nagrade za arhitekturu Filip Rotije 2005. godine zbog Drvengrada. Nagrada, koju tradicionalno svake treće godine dodeljuje „Fondacija za arhitekturu” iz Brisela, jedno je od najcenjenijih belgijskih i evropskih odličja u oblasti arhitektonske kulture. U obrazloženju žirija ističe se da Kusturičin projekat:

Dana 14. januara 2008. reditelj je u Drvengradu osnovao je Međunarodni filmski i muzički festival Kustendorf. Od tada do danas festival je održan četiri puta, a osim redovnih učesnika kao specijalni gosti su se pojavili reditelji Nikita Mihalkov (2008), Džim Džarmuš (2009) i glumac Džoni Dep (2010).

Politika

Dmitrij Medvedev i Emir Kusturica u Moskvi 21. januara 2010. Emir Kusturica je često kritikovao bivšeg američkog predsednika Džordža V. Buša i bivšeg britanskog premijera Tonija Blera, govoreći da je Radovan Karadžić za njih dvojicu početnik. Na dodeli nagrade u Maroku, nakon burnog aplauza obratio se publici:
“Kada bih ja bio Toni Bler onda bih u svoju vojnu strategiju uveo da je aplauz oružje za masovnu destrukciju i da je aplauz koji ste mi vi uputili upravo suprotno od svega onoga što je Toni Bler tražio u Iraku”. Takođe je kritikovan kako se nije usprotivio opsadi Sarajeva tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini, na šta je on odgovorio tekstom 24. aprila 1992. u francuskom časopisu Le Mond (fr. Le Monde) pod nazivom Evropo, moj grad gori!

Muzika
Na koncertu „Emir Kusturica & the No Smoking Orchestra“ marta 2009. Kusturica je u periodu od 1986. do 1988. svirao bas-gitaru u grupi Zabranjeno pušenje iz Sarajeva, gde je i živeo. Kada je počeo raspad Jugoslavije 1991. godine grupa je prestala s radom. Neki od članova tadašnje postavke otišli su izvan BiH, a oni koji su ostali nastavili su sa radom u grupi pod istim imenom i snimili su nekoliko novih albuma. Nele Karajlić je sa violinistom Dejanom Sparavalom osnovao novu grupu, a nakon Kusturičinog priključenja njihov sastav je nazvan „Emir Kusturica & the No Smoking Orchestra“. Članovi grupe su 1998. godine kopmponovali muziku za film Crna mačka, beli mačor, a neki od njih su se pojavili u Kusturčinim filmovima: bubnjar Stribor Kusturica u filmovima Zavet i Život je čudo, vokal Nenad Janković u Život je čudo, gitarista Ivica Maskimović u Zavetu. Godine 2001. snimljen je dokumentarac o ovoj grupi, Super 8 Stories. Kompozitor Zoran Simjanović komponovao je muziku za Kusturičina prva dva dugometražna filma: Sjećaš li se Doli Bel? i Otac na službenom putu, a Goran Bregović za Dom za vešanje, Arizona Dream, zajedno sa Igijem Popom i Podzemlje.

Privatni život

Đurđevdana 2005. Kusturica je kršten u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao Nemanja Kusturica u manastiru Savina, u blizini Herceg Novog. Kasnije je o svom poreklu govorio: „Moj otac je bio ateista i uvek se deklarisao kao Srbin. Dobro, možda smo mi bili Muslimani 250 godina, ali smo bili pravoslavci pre toga i duboko u sebi uvek bili Srbi, vera to ne može promeniti. Mi smo postali Muslimani samo da bi preživeli Turke. U intervjuu za bosanskohercegovačku televiziju OBN 2009. godine rekao je da je gledajući knjige utvrdio da je njegova porodica u stvari bila srpska, te da mu je vrlo važno kad umre da se zna ko je bio. Na parlamentarnim izborima 2007. godine dao je indirektnu podršku premijeru Vojislavu Koštunici i njegovoj Demokratskoj stranci Srbije.[40] Iste godine podržao je srpsku kampanju Solidarnost - Kosovo je Srbija, kampanju protiv nezavisnosti Kosova i Metohije. Ima srpsko i francusko državljanstvo. Oženjen je Majom Kusturicom, sa kojom ima sina Stribora i kćerku Dunju.

Kategorija: