Proza

Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Jovan Đorđević rođen je 25. novembra 1826. u Senti Gimnaziju je pohađao u Segedinu, Novom Sadu i Temišvaru, a filozofiju u Pešti. U Pešti se 1845. upisao na studij medicine, ali 1848. je prekinuo studije. Na poziv bačkog velikog župana Isidora Nikolića Džavera otišao je 1849. da radi u Somboru, a odatle je prešao u Lugoš, gde je bio sudski činovnik. Prešao je 1852. u Novi Sad, u kome je bio profesor istorije u srpskoj gimnaziji od 1852. do 1857. U Novom Sadu se sukobljavao sa onima, koji su se protivili Vukovoj reformi, pa je zbog toga 1857. prešao u Peštu. gde je postao sekretar Matice srpske i urednik Letopisa Matice srpske u periodu 1857-1859. Međutim i tu je imao dosta konzervativnih protivnika, pa se 1859. vratio u Novi Sad.

Prihvatio je ponudu Danila Medakovića i zajedno sa Đorđem Popovićem prihvatio se da uređuje Srpski Dnevnik u Novom Sadu. Vodio je uglavnom administraciju i pisao u prosvetnom delu lista. Počeo je 1860. da objavljuje niz važnih članaka o pozorištu, pa je time potakao da se 1861. osnuje Srpsko narodno pozorište u okviru Srpske čitaonice. Objašnjavao je da pozorište čuva jezik i narodne običaje i budi nacionalnu svest i da je zbog toga od ogromnoga značaja. Smatrao je da nijedna prosvetna ustanova ne može tako dobro da razvija narodni jezik. Tokom 1861. bio je poslanik na Blagoveštanskom saboru i svoje beleške sa tog sabora izdao je u knjizi Radnja Blagoveštanskog Sabora 1861. Bio je jedno vreme glavni pokretač kulturnoga poleta u Vojvodini. U vreme apsolutizma organizovao je različite prosvetne manifestacije sa ciljem da održava aktivan i kompaktan nacionalni duh. Takvu jednu svečanost organizovao je 1861. povodom Tekelijine stogodišnjice rođenja. Bio je upravnik Srpskog narodnog pozorišta od 1863. do 1868. Da bi mu više vremena ostalo za pozorište predao je 1863. Svetozaru Miletiću faktičko uređivanje Srpskog Dnevnika, a on se sve više posvećivao pozorištu. Međutim formalno je i dalje bio glavni urednik Srpskog Dnevnika, pa je zbog Miletićevoga uređivanja i on bio stavljen pred vojni sud, a Srpski dnevnik je bio obustavljen. Bio je amnestiran 1865, ali više nije pokretao list.

Kategorija: 
Lične informacije: 
Jovan Đorđević je bio srpski književnik. Bio je osnivač i direktor Narodnog pozorišta u Beogradu, upravnik Srpskog narodnog pozorišta (1863—1868), profesor istorije na Velikoj školi i ministar prosvete. Napisao je srpsku himnu Bože pravde.
Datum rođenja: 
Saturday, November 25, 1826
Mesto rođenja i lokacija: 
Senta
Serbia
45° 55' 37.8696" N, 20° 4' 40.2888" E
Datum smrti: 
Sunday, April 22, 1900
Mesto smrti i lokacija: 
Beograd
Serbia
44° 47' 11.6448" N, 20° 26' 56.1192" E
Pol: 
Мушки
Делокруг рада: 
Godina rođenja: 
1826
Država rođenja: 
Србија
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dve godine rata živeo je u Tuzli, gde je bio uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je bio politički komesar Tuzlanskog partizanskog odreda. Godine 1944. prešao je u Beograd, gde je obavljao značajne političke i kulturne funkcije.

Od 1947. godine živeo je u Sarajevu i radio kao: profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna-filma“, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP „Svjetlost“. Godine 1971. je penzionisan i preselio se u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Priznanja i nagrade

Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije: NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967),Njegoševa nagrada (1967),potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Posle prve knjige, zbirke pripovedaka „Prva četa“ (1950), s temom iz NOB-a, objavljuje roman „Tišine“ (1961). Slede knjige, zbirka pripovedaka „Tuđa zemlja“ (1962) i kratki poetski roman „Magla i mjesečina“ (1965).  „Derviš i smrt“ (1966) kritika je odmah oduševljeno pozdravila kao izuzetno delo. Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim koji se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na Golom otoku, što je bio dodatni motiv. Radnja romana zbiva se u 18. veku u nekom mestu u Bosni. Glavni junak je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. To je delo snažne misaone koncentracije, pisano u ispovednom tonu, monološki, s izvanrednim umetničkim nadahnućem, povezuje drevnu mudrost s modernim misaonim nemirima. Ono počinje od religioznih istina kao oblika dogmatskog mišljenja da bi došlo do čovekove večne upitanosti pred svetom, do spoznaje patnje i straha kao neizbežnih pratilaca ljudskog življenja. Knjigu je posvetio supruzi Darki, koja mu je celi život bila verni pratilac, prijatelj i podrška. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost. Roman „Tvrđava“ (1970) vraća nas u još dublju prošlost, u 17. vek. „Tvrđava“ je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je „svaki čovjek, svaka zajednica, svaka ideologija“ zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u haotičnu stvarnost sveta, početak individualnog razvitka, otvaranje mogućnosti susreta s drugima i upoznavanja istinskih ljudskih vrednosti. Kao i prethodni roman, i „Tvrđava“ je ispunjena verom u ljubav, koja je shvaćena kao most što spaja ljude, bez obzira na različitost uverenja, civilizacija i ideologija. Nakon romana „Ostrvo“ (1974) koji obrađuje teme iz savremenog života, slede dela: „Djevojka crvene kose“, „Pisci, mišljenja i razgovori“, „Za i protiv Vuka“, „Krug“ i „Sjećanja“ (1976). Ovo poslednje delo je autobiografsko. U njemu Meša S. opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su na njegov život uticale i ostavile neizbrisiv trag.
Nacionalna pripadnost
Poštanska marka s likom Meše Selimovića, deo serije maraka pod imenom „Velikani srpske književnosti“ koju je izdala Srbijamarka, PTT Srbija, 2010. godine.                                                    U svojoj knjizi Prijatelji Dobrica Ćosić, na sto osamdeset osmoj strani, prenosi deo testimentalnog pisma Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976.

Selimović piše: "Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije 'Srpska književnost u sto knjiga', koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.".

Spisak dela: Uvrijeđeni čovjek (1947); Prva četa (1950); Tuđa zemlja (1957); Noć i jutra (filmski scenario) (1958); Tišine (1961); Magla i mjesečina (1965); Eseji i ogledi (1966); Derviš i smrt (1966); Za i protiv Vuka (1967); Tvrđava (1970); Ostrvo (1974); Krug (1983).

Izvor: 
Kategorija: 
Nadimak: 
Meša
Lične informacije: 
Istaknut srpski i jugoslovenski pisac iz Bosne i Hercegovine, koji je stvarao u drugoj polovini 20. veka. (Tuzla, 26. april 1910 — Beograd, 11. jul 1982)
Datum rođenja: 
Tuesday, April 26, 1910
Mesto rođenja i lokacija: 
Tuzla
Bosnia and Herzegovina
44° 32' 14.8596" N, 18° 40' 24.4884" E
Datum smrti: 
Sunday, July 11, 1982
Mesto smrti i lokacija: 
Beograd
Serbia
44° 49' 0.0012" N, 20° 28' 0.0012" E
Pol: 
Мушки
Godina rođenja: 
1910
Država rođenja: 
Bosna i Hercegovina
Ime: 
More otrova
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Tip digitalnog dokumenta: 
Strip
Oblast: 
Proza
Tip: 
Tekst
Autor: 
Аlfredo Kasteli i Đankarlo Аleksandrini
Godina izdavanja: 
2014
Tip originalnog dokumenta: 
Strip
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Date: 

(nije tačno definisan datum rođenja)

Biografija: 

Osnovnu školu je učio u mestu rođenja, gimnaziju u Novom Sadu, Pančevu i Budimu, a prava i doktorat prava na Peštanskom univerzitetu. Službovanje je počeo kao gimnazijski nastavnik u Novom Sadu; zatim postaje advokat, veliki beležnik i predsednik suda. Sve je to trajalo oko osam godina, a potom se, sve do smrti, isključivo bavi književnošću, novinarstvom, politikom i javnim nacionalnim poslovima. Dvaput je dopao zatvora u Pešti: prvi put zbog lažne dostave da je učestvovao u ubistvu kneza Mihaila i drugi put zbog borbenog i antiaustrijskog govora u Beogradu na svečanosti prilikom proglašenja punoletstva kneza Milana. Kad je oslobođen, u znak priznanja, bio je izabran za poslanika Ugarskog sabora, gde je, kao jedan od najboljih saradnika Svetozara Miletića, živo i smelo radio za srpsku stvar. Potom živi u Beogradu i uređuje „Srpsku nezavisnost“, ali pod pritiskom reakcionarne vlade morao je da napusti Srbiju. Na poziv kneza Nikole odlazi u Crnu Goru i tu ostaje oko pet godina, kao urednik zvaničnih crnogorskih novina i politički saradnik knežev. No i tu dođe do sukoba, pa se vrati u Bačku. U Somboru je proveo ostatak života relativno mirno. Umro je 1910. god. u Beču a sahranjen je na Velikom Pravoslavnom groblju u Somboru. Izabran je za člana Srpskog učenog društva 27. februara 1883, a za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 26. januara 1909. Jedna novobeogradska škola od 2005. nosi ime po Lazi Kostiću.Njemu u čast ustanovljena je Nagrada Laza Kostić.

Književni rad

Poštanska marka s likom Laze Kostića, deo serije maraka pod imenom „Velikani srpske književnosti“ koju je izdala Srbijamarka, PTT Srbija, 2010. godine. Kao politički čovek i javni radnik Kostić je vršio snažan uticaj na srpsko društvo svoga vremena. On je jedan od osnivača i vođa „Ujedinjene omladine“, pokretač i urednik mnogih književnih i političkih listova, intiman saradnik Svetozara Miletića. On se u Austriji borio protiv klerikalizma i reakcije, a u Srbiji protiv birokratske stege i dinastičara. Kad je zašao u godine, napustio je svoju raniju borbenost i slobodoumlje, pa je to bio razlog što se i njegov književni rad stao potcenjivati. Kostić je svoje književno stvaranje počeo u jeku romantizma, pored Zmaja, Jakšića i drugih vrlo istaknutih pisaca. Pa ipak, za nepunih deset godina stvaranja on je istaknut u red najvećih pesnika i postao najpoznatiji predstavnik srpskog romantizma. Napisao je oko 150 lirskih i dvaestak epskih pesama, balada i romansi;

Drame: Maksim Crnojević, (napisana 1863, objavljena 1868); Pera Segedinac (1882) i Uskokova ljuba ili Gordana (1890);

Pored većeg broja članaka polemičnog karaktera, predavanja, skica i feljtona. Od prevodilačkog rada najznačajniji su njegovi prevodi Šekspira: „Hamlet“, „Romeo i Julija“ i „Ričard III“. U prozi je napisao i nekoliko pripovedaka („Čedo vilino“, „Maharadža“, „Mučenica“). Jedna od najpoznatijih dela su mu „Među javom i med snom“, kao i „Santa Maria della Salute“.

Izvor: 
Kategorija: 
Nadimak: 
Laza
Lične informacije: 
Srpski prozni i poetski pisac. Rođen je u Kovilju 1849. a umro je u Beču 29.novembra 1910.
Mesto rođenja i lokacija: 
Kovilj
Serbia
45° 13' 59.9988" N, 20° 1' 0.0012" E
Datum smrti: 
Tuesday, November 29, 1910
Mesto smrti i lokacija: 
Beč
Austria
48° 12' 29.4264" N, 16° 22' 25.7484" E
Pol: 
Мушки
Godina rođenja: 
1841
Država rođenja: 
Srbija
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Osnovnu školu završio u selu Velje Duboko, niže razrede gimnazije u Kolašinu i Slavonskom Brodu, a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu. Otac Matijin, Vuk Bećković je bio oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, 1944. godine pridružuje se četnicima i iste godine gine u Sloveniji.
Školske 1958/59, godine upisao se na Filološki fakultet u Beogradu na grupu za jugoslovensku i opštu književnost. Prvu pjesmu je štampao kao gimnazijalac 1957. u „Mladoj kulturi“.
Bećkovićevi prozni i poetski tekstovi priređivani su za pozorište i izvođeni na domaćim i stranim scenama. U Narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. godine izvedena „Međa Vuka Manitoga“, a potom monodrame „Reče mi jedan čoek“ i „Ne znaš ti njih“.
U Zagrebačkom teatru „ITD“, „Kazalištu mladih“, „Jazavcu“, „Teatru MM“, Srpskom narodnom pozorištu, „Klubu M“, izvedene su pozorišne predstave po Bećkovićevim tekstovima.
U Savremenom pozorištu u Beogradu izvedena je 1970/71. komedija „Beograd nekad i sad“, sa istoimenim komedijama Sterije i Nušića.
Napisao je dve televizijske drame i dve jednočinke za djecu koje je Televizija Beograd emitovala 1966. i 1967. godine.
Adaptirao je (sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom) „Gorski venac“, predstava je izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.
Dramska poema „Če - tragedija koja traje“ (sa Dušanom Radovićem) prevedena je na nemački jezik (Che-tragodije, Frankfurt am Main 1969) i engleski (Che: Permanent tragedy, New York 1970).
Zapisi iz knjige „O međuvremenu“ prevedeni su na engleski pod nazivom „Random Targets“ 1970. godine.
Za svoje pesništvo Bećković je dobio nagrade: Milan Rakić, Oktobarsku, Sedmojulsku, Zmajevu, Disovo proleće, Belovodsku rozetu, Zlatni krst kneza Lazara, Ravnogorsku, Stefan Mitrov Ljubiša, Veliku Bazjašku povelju, Odzivi Filipu Višnjiću, Biblios, Nagradu Vukove zadužbine, Njegoševu nagradu, Žičku hrisovulju itd.
Za poemu „Ćeraćemo se još“ dobio je nagrade Tipar, Zlatni bestseler, Jovan Dučić i Laza Kostić.
Za dopisnog člana SANU izabran je 1983. godine, a za redovnog 1991. godine. Član je Srpskog PEN centra.
Njegova supruga se zvala Vera Pavladoljska (njoj je posvetio jednu od njegovih najpoznatijih pesama, koju je kasnije izvodio Arsen Dedić) i sa njom ima ćerke Ljudmilu i Olju.
Akademik Bećković je jedan od retkih akademika koji su Slobodana Miloševića kritikovali još 1991. godine (npr. "Srpska vojska je zauzela Skadar i Jedrene, a ova ne može Borovo Selo i Tenje (Vreme, 2. 12. 1991.). Tokom njegovog režima učestvovao je na brojnim protestnim skupovima.
Bećković je blizak prijatelj Vojislava Koštunice. Bećković aktivno podržava Demokratsku stranku Srbije na čijim je mitinzima više puta i govorio.
Od 2009. godine je Predsednik Fonda Slobodan Jovanović u Beogradu.

Nagrade i priznanja
Sedmojulska nagrada za književnost (1989); Povelja Karađorđe 2005;Nagrada Radoje Domanović za ukupan doprinos srpskoj književnoj satiri; Književni venac Kozare (2008).

Izvor: 
Kategorija: 
Lične informacije: 
Srpski prozni, poetski i dramski pisac. Rođen 29.novembra 1939. godine u Senti.
Datum rođenja: 
Wednesday, November 29, 1939
Mesto rođenja i lokacija: 
Senta
Serbia
45° 55' 59.9988" N, 20° 4' 59.9988" E
Pol: 
Мушки
Godina rođenja: 
1939
Država rođenja: 
Srbija
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Kao i drugi nadrealisti, pisao je poeziju (Od sreće i od sna, 1925; Nox microcosmica, 1956), ali mu je pesnički rad ostao u senci obimne esejistike i književne kritike. Zahvaljujući njima, a ne poeziji, on zauzima jedno od veoma istaknutih mesta u našoj književnosti 20. veka. Od njegovih mnogobrojnih knjiga iz tih oblasti izdvajaju se: Književna politika (1952) i Istorija i poezija (1962). U obema su najvećma sadržani radovi iz međuratnog perioda, u prvoj književne kritike, a u drugoj eseji o načelnim pitanjima.

U čitavom svom radu, i onom iz doba nadrealizma i onom kasnijem, Ristić je ostao privržen osnovnim nadrealističkim stavovima o prirodi i funkciji književnosti i umetnosti. Njih je on zastupao s više strasti i istrajnosti nego ijedan drugi predstavnik ovog pokreta. Umetnost se stvara iz najdubljih potreba života i izraz je težnje ljudskog duha za samootkrivanjem. Zato umetničko stvaranje mora biti neposredno, ničim nekontrolisano, ni zahtevima zdravog razuma, ni konvencijama estetike, ni praktičnim potrebama društva, jer sve to ograničava slobodu stvaranja, bez koje nema prave umetnosti. Estetika se bavi samo onim što je spoljašnje, zanatsko, tehničko, a bit je umetnosti u unutrašnjem, spontanom, iracionalnom, biti umetnosti jeste poezija. Drugi bitan sastojak svake velike umetnosti jeste humor. Ristić je u njemu video podsmeh besmislu sveta i istovremeno naročit oblik otkrivanja dubljih aspekata stvarnosti. Kao najviši kvaliteti umetnosti, poezija i humor imanentni su stvarnosti, oni su deo života, a umetnost ih samo otkriva, ističe, pojačava, čini ih predmetom intenzivnog doživljaja. Polazeći od tog shvatanja, Ristić je došao do paradoksalnog razrešenja osnovne dileme 30-ih godina, dileme o angažovanoj literaturi. Poezija teži istom cilju kojem stremi svak moralna i socijalna akcija: potpunom oslobođenju čoveka, samo što ona tom cilju ide vlastitim putem. Otuda, ukoliko izražava unutrašnje biće čovekovo, poezija se „izjednačava sa moralom“, dok prestaje biti moralna ako se podredi društvenom moralu i utilitarnim ciljevima. Na isti način, pravi pesnik samom je suštinom svog dela revolucionaran, jer teži istom cilju kao i revolucija, totalnom oslobođenju čoveka, a prestaje to biti u trenutku kada svoje stvaranje podredi spoljašnjem diktatu, kad postane glasnogovornik određene ideologije, partije itd. Drugim rečima, poezija ima moralni i socijalni smisao samo kada ne služi ni moralnim ni socijalnim nego svojim vlastitim, pesničkim ciljevima (Moralni i socijalni smisao poezije, 1934; Predgovor za nekoliko nenapisanih romana, 1935; Istorija i poezija, 1935. i dr.).

Tih stavova Ristić se držao i u svojim kritikama i polemikama. Uvek je isticao značaj poezije i poetskog, nezavisno od toga je li delo u stihu ili u prozi. U kritičkim ocenama pokazivao je izoštreno osećanje za vrednosti ali istovremeno, kada su bila u pitanju njegova teorijska opredeljenja ili čak njegov lični odnos prema piscima, znao je biti dogmatski isključiv, ličan, često nepravičan. U njegovom stilu spajaju se intelektualni s emocionalnim kvalitetima. Svoje stavove umeo je iskazati precizno ali i sugestivno, poetski nadahnuto. Kritički prikazi, naročito oni objavljeni u novinama, odlikuju se kratkoćom, sažetošću, britkošću i štedljivošću izraza, dok su ogledi o piscima, književnim pojavama i teorijskim pitanjima, obično veoma opširni, često pisani tehnikom montaže. Najbolji je u esejima, gde su teorijski stavovi i kritičke analize povezane s ličnim iskustvima i doživljajima autorovim. U tim sintezama esejističkog, kritičkog i autobiografskog Ristić je ostvario izuzetne domete modernog srpskog eseja.

Bio je ambasador Jugoslavije u Francuskoj od 1945. do 1948. godine, a potom predsednik Komisije za kulturne veze sa inostranstvom. Bio je dopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti i Saveta federacije.

Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Izvor: 
Kategorija: 
Lične informacije: 
Vođa i glavni ideolog srpskog nadrealizma. Rođen je 20. juna 1902. godine u Beogradu, gde je i umro 20. jula 1984. godine.
Datum rođenja: 
Friday, June 20, 1902
Mesto rođenja i lokacija: 
Beograd
Serbia
44° 49' 0.0012" N, 20° 28' 0.0012" E
Datum smrti: 
Friday, July 20, 1984
Mesto smrti i lokacija: 
Beograd
Serbia
44° 49' 0.0012" N, 20° 28' 0.0012" E
Pol: 
Мушки
Epoha: 
Godina rođenja: 
1902
Država rođenja: 
Srbija
Naziv: 
Enciklopedija Novog Sada br. 5
Autor: 
Opis: 
Enciklopediju Novog Sada čini sveobuhvatni pojmovi o istorijskim i znamenitim ličnostima, događajima, institucijama u oblasti kulture, religije, privrede, urbanizma, zdravstva i sporta, o manifestacijama nacionalnog značaja, a prvenstveno o znamenitim ljudima i porodicama koji su u prošlosti zadužili grad značajnim doprinosom i našim savremenicima što što svojim stvaralaštvom danas proslavljaju ime grada.
Signatura kulurnog dobra kod vlasnika: 
Inv. br.: 425/8, 31.07.2001
Datum kreiranja zapisa: 
25.09.2014.
Identifikator: 
ISBN 86-7639-221-8
Štampar: 
KriMel
Mesto štampanja: 
Budisava
Izdavač: 
Novosadski klub "Prometej"
Mesto izdavanja: 
Нови Сад
Tip jezika kulturnog dobra: 
Slovenski
Materijal: 
Papir
Tip originalnog kulturnog dobra: 
Knjiga
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Oblast: 
Proza
Naziv: 
Enciklopedija Novog Sada br. 3
Autor: 
Opis: 
Enciklopediju Novog Sada čini sveobuhvatni pojmovi o istorijskim i znamenitim ličnostima, događajima, institucijama u oblasti kulture, religije, privrede, urbanizma, zdravstva i sporta, o manifestacijama nacionalnog značaja, a prvenstveno o znamenitim ljudima i porodicama koji su u prošlosti zadužili grad značajnim doprinosom i našim savremenicima što što svojim stvaralaštvom danas proslavljaju ime grada.
Štampar: 
LDI
Mesto štampanja: 
Veternik
Izdavač: 
Novosadski klub Izdavačka kuća "Dobra vest"
Mesto izdavanja: 
Novi Sad
Tip jezika kulturnog dobra: 
Slovenski
Materijal: 
Papir
Tip originalnog kulturnog dobra: 
Knjiga
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Oblast: 
Proza
Naziv: 
Enciklopedija Novog Sada br. 23
Autor: 
Opis: 
Enciklopediju Novog Sada čini sveobuhvatni pojmovi o istorijskim i znamenitim ličnostima, događajima, institucijama u oblasti kulture, religije, privrede, urbanizma, zdravstva i sporta, o manifestacijama nacionalnog značaja, a prvenstveno o znamenitim ljudima i porodicama koji su u prošlosti zadužili grad značajnim doprinosom i našim savremenicima što što svojim stvaralaštvom danas proslavljaju ime grada.
Signatura kulurnog dobra kod vlasnika: 
Inv. br.:549/8, 11.05.2004
Identifikator: 
ISBN: 86-84097-23-8
Štampar: 
"Stojkov"
Mesto štampanja: 
Novi Sad
Izdavač: 
Novosadski klub
Mesto izdavanja: 
Novi Sad
Cobiss identifikator: 
192625415
Tip jezika kulturnog dobra: 
Slovenski
Materijal: 
Papir
Tip originalnog kulturnog dobra: 
Knjiga
Format (i) digitalnog dokumenta: 
Slika
Oblast: 
Proza

Pages

Subscribe to RSS - Proza