SANU



Naziv akademije službeno je uveden zakonom od 1. novembra 1886, ali to ne znači stvarni početak rada akademije kod Srba. Formalno osnivanje Kraljevsko-srpske akademije samo je jedan od prelomnih momenata u razvitku naučnih društava u Srbiji. Akademija je bila naslednik imovine Srpskog učenog društva i nastavljač njegovih zadataka. Akademija je, najzad, 1892, prilikom spajanja dveju institucija, prihvatila i članove Srpskog učenog društva kao svoje redovne ili počasne članove. Srpsko učeno društvo (1864-1892) bilo je, međutim, samo produžetak za kratko vreme suspendovanog Društva srpske slovesnosti (1841-1864). Otuda se razvoj Srpske akademije nauka i umetnosti ne može pokazati bez učenih društava koja joj prethode i iz kojih je proizišla.

Veliki značaj za život i razvitak Akademije takođe imaju ZADUŽBINE I FONDOVI.

  •     Josif Pančić (1887 - 1888)
  •     Čedomilj Mijatović (1888 - 1889)
  •     Dimitrije Nešić (1892 - 1895)
  •     Milan Đ. Milićević (1896 - 1899)
  •     Jovan Ristić (1899)
  •     Sima Lozanić (1899 - 1900)
  •     Jovan Mišković (1900 - 1903)
  •     Sima Lozanić (1903 - 1906)
  •     Stojan Novaković (1906 - 1915)
  •     Jovan Žujović (1915 - 1921)
  •     Jovan Cvijić (1921 - 1927)
  •     Slobodan Jovanović (1928 - 1931)
  •     Bogdan Gavrilović (1931 - 1937)
  •     Aleksandar Belić (1937 - 1960)
  •     Ilija Đuričić (1960 - 1965)
  •     Velibor Gligorić (1965 - 1971)
  •     Pavle Savić (1971 - 1981)
  •     Dušan Kanazir (1981 - 1994)
  •     Aleksandar Despić (1994 - 1998)
  •     Dejan Medaković (1999 - 2003)
  •     Nikola Hajdin (2003 - )

 

Izvor:SANU

Adresa: 
Fotografija: 
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Desanka Maksimović je bila najstarije dete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje. Odmah posle njenog rođenja, Mihailo Maksimović je dobio premeštaj, te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela detinjstvo, a u Valjevu je završila gimnaziju. Početkom avgusta 1933. godine udala se za Sergeja Slastikova. Nije imala dece.
Studirala je na odeljenju za svetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Nakon diplomiranja, Desanka Maksimović je najpre radila u Obrenovačkoj gimnaziji, a zatim kao suplent u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. U Parizu je provela godinu dana na usavršavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon što je od 3. septembra 1925. godine radila oko godinu dana u učiteljskoj školi u Dubrovniku, prešla je ponovo u Beograd gde je radila u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji (a današnjoj Petoj beogradskoj gimnaziji). Jedna od njenih učenica bila je i Mira Alečković, koja je takođe postala pesnikinja i bliska prijateljica Desanke Maksimović. Početkom Drugog svetskog rata je otišla u penziju, ali se u službu vratila 1944. i u istoj školi ostala do konačnog penzionisanja, 1953.
Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pesnicima; u njih su spadali i Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić, Branko Ćopić i mnogi drugi.
Dana 17. decembra 1959. izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a 16. decembra 1965. za redovnog člana.
U četvrtak, 11. februara 1993. godine, u svojoj 95. godini, u Beogradu je preminula Desanka Maksimović. Sahranjena je u Brankovini kod Valjeva.
Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.
Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“.
Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ i „Pokošena livada“.
Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka“ - pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu. Pesma je objavljena tek posle rata.

Izvor: 
Predmetna odrednica: 

Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.
Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“.
Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ i „Pokošena livada“.

Kategorija: 
Lične informacije: 
Srpska pesnikinja, profesorka književnosti i članica Srpske akademije nauka i umetnosti. (Rabrovica (Divci) kod Valjeva, 16. maj 1898 — Beograd, 11. februar 1993)
Datum rođenja: 
Monday, May 16, 1898
Mesto rođenja i lokacija: 
VALJEVO
Serbia
44° 16' 0.0012" N, 19° 52' 59.9988" E
Datum smrti: 
Thursday, February 11, 1993
Mesto smrti i lokacija: 
Београд
Serbia
44° 49' 0.0012" N, 20° 28' 0.0012" E
Pol: 
Женски
Institucija: 
Godina rođenja: 
1898
Država rođenja: 
Srbija
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Poznat je po epu Osman, koji predstavlja najznačajnije delo dubrovačke književnosti i najuspeliji slovenski barokni ep, kao i po pastoralnom delu Dubravka. SANU ga je uvrstila među 100 najznamenitijih Srba. Referentne institucije u Hrvatskoj ga smatraju hrvatskim pesnikom.

Gundulić je rođen u vlastelinskoj porodici kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Porodica Gundulić bila je poznata još u 13. veku, a njeni članovi obavljali su razne državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolini. Ivan Gundulić je imao tri sina, od kojih je jedan bio pesnik, a jedan maršal austrijske vojske. Vek je proveo kao činovnik republike, skoro na svima položajima. Dva puta je bio knez u Konavlima, prvo 1615—1616, a drugi put 1619. godine.

Postaje senator, 1636. godine, a 1638. izabran je za člana Malog veća, ali je umro pre nego je stvarno ušao u to najviše upravno telo Republike. Osim toga postao je i član napuljske književne „Akademije dokonih“. Posle kratke bolesti umire decembra iste godine. Sahranjen je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku. Potomci Gundulića bivaju proterani iz Duborvnika kao Srbi-katolici početkom 20. veka traži se izvor od 06. 2011.

Dživo Gundulić je bio veoma plodan pisac, jedan od najznamenitijih pisaca dubrovačkog baroka. Već u mladosti Gundulić počinje da se bavi književnim stvaralaštvom, pretežno svetovnog karaktera. U narednom periodu manje se bavi stvaranjem dela svetovnog karaktera i počinje da piše dela duhovnog karaktera. Pišući, Gundulić veoma često u svojim delima koristi kopulaciju, književnu figuru koja je i danas nepoznata srpskom jeziku.

Njegova najvažnija dela su: ep Osman, pobožni spev „Suze sina razmetnoga“ i pastirska igra (pastorala) „Dubravka“. Napisao je veliki broj mitoloških drama. Sačuvane su kratke dramske scene „Dijana i Armida“, prerada „Proserpina ugrabljena“ i prevod „Arijadna“. Ostale su izgubljene. Pored toga, prevodio je i „psalme Davidove“, sedam na broju. Njih je štampao zajedno sa pobožnom pesmom „Od veličanstva Božijeh“.

Refleksivno-religiozni spev Suze sina razmetnoga, rađen prema „Suzama svetoga Petra“ od italijanskog pesnika Tansila, možda je njegovo najbolje delo, iako nije najveće. Štampan je u Veneciji 1622. godine, a drugo izdanje, zbog velike čitanosti, izlazi već naredne godine. Motiv je poznata biblijska priča o bludnom sinu, prikazana u monologu, snažnom pesničkom inspiracijom i u raskošnom ruhu renesansne poetike. Pesma je epska samo po dužini, u stvari tu nema epske radnje i pričanja događaja, već je cela pesma bolna i lična ispovest mladićkih grehova, saznanja i pokajanja. Verovatno da mu je biblijska ličnost poslužila kao zgodna alegorija za iskaz sopstvenih proživljavanja. Pesma je sva u lirskom zanosu, protkana filozofskim opažanjima o ništavilu telesnog zadovoljstva i prolaznosti sreće. Stil je veoma raskošan, pun lepih antiteza i metafora. Dikcija je krepka i uzvišena, u skladu sa predmetom. Sa čisto formalne strane Gundulić je uneo jednu novinu: strofu od šest stihova osmerca. Kao sva Gundulićeva dela, tako i ovo ima izvestan etički značaj, naime da život počiva na skromnosti i da je duhovno zadovoljstvo iznad čulnog i prolaznog.

„Dubravka" je pastirska igra, ispevana pod uticajem italijanske pastoralne poezije. Prvi put je izvedena 1628. godine pred dubrovačkom publikom. U ovoj pastorali Gundulić slavi brak iz ljubavi, poštenje i čestitost. Ta etička misao je ovde predstavljena u alegoričnoj formi. Gundulić je predmet postavio na nacionalnu osnovu, jer se radnja odigrava u Dubrovniku. On je Dubrovčane prikazao simbolično: kao vile i pastire. Na dan sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, običaj je bio da najlepši momak uzme najlepšu devojku. Pastir Miljenko je taj momak, a devojka pastirica Dubravka. Sudije budu potkupljene i Dubravku dodele ružnom i starom Grdanu, ali zbog srdžbe Božije to bude na vreme otkriveno i Dubravka polazi za Miljenka. U početku pastorale hor pastira i vila slavi slobodu i jednakost „dubrave“ (Dubrovnika), a na kraju pastiri slave trijumf čiste ljubavi i poštenja nad materijalnim bogatstvom.

 

Izvor: 
Predmetna odrednica: 

Njegova najvažnija dela su: ep Osman, pobožni spev „Suze sina razmetnoga“ i pastirska igra (pastorala) „Dubravka“. Napisao je veliki broj mitoloških drama. Sačuvane su kratke dramske scene „Dijana i Armida“, prerada „Proserpina ugrabljena“ i prevod „Arijadna“. Ostale su izgubljene. Pored toga, prevodio je i „psalme Davidove“, sedam na broju. Njih je štampao zajedno sa pobožnom pesmom „Od veličanstva Božijeh“.

Kategorija: 
Nadimak: 
Dživo
Lične informacije: 
Najznačajnijih pesnik srpskog porekla u Dubrovačkoj republici. (9. januar 1589 — 8. decembar 1638)
Datum rođenja: 
Monday, January 9, 1589
Mesto rođenja i lokacija: 
Dubrovnik
Croatia
42° 39' 2.3796" N, 18° 5' 39.9264" E
Datum smrti: 
Wednesday, December 8, 1638
Mesto smrti i lokacija: 
Dubrovnik
Croatia
42° 39' 2.3796" N, 18° 5' 39.9264" E
Pol: 
Мушки
Institucija: 
Bitne lokacije: 
Serbia
45° 14' 58.794" N, 19° 50' 12.642" E
Godina rođenja: 
1589
Država rođenja: 
Hrvatska
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Rođen u Subotici 22. februara 1935. godine, od oca Eduarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice Dragićević, - Crnogorke . Prezime njegovog oca je u momentu kada se rodio bilo Kon ali je otac mađarizovao svoje prezime tj. promenio ga u Kiš. Do 1942. godine je živeo sa roditeljima u Novom Sadu, gde je pohađao prvi razred osnovne škole, a zatim je prešao u Mađarsku, u očev rodni kraj, gde je završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Nakon odvođenja njegovog oca u Aušvic 1944. godine, sa ostatkom porodice je repatriran u Cetinje posredstvom Crvenog krsta. Tamo je Kiš živeo do kraja svog školovanja. Na Filozofski fakultet u Beogradu Kiš se upisao 1954. godine, a u septembru 1958. godine je kao prvi student diplomirao na katedri za opštu književnost. Kiš je bio venčan za Mirjanu Miočinović od 1962. do 1981; nakon razvoda braka živeo je sa Paskal Delpeš sve do svoje smrti. Umro je 15. oktobra 1989. u Parizu, gde se jedno vreme i lečio. Sahranjen je u Beogradu u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Svoje prve radove je objavio 1953. godine i to:
Oproštaj s majkom – Omladinski pokret. XII: 3 (1. april 1953) 4.
Sjutra – Pjesma o Jevrejki: motiv iz 1941. – Susreti. I: 3 (april 1953) 147.
Odjek iz djetinjstva – Omladinski pokret. XII: 10 (15. jul 1953) 7.
Susret s majkom u jesen – "Kraju mog djetinjstva...". – Zapisi na listu. – Polet. I: 4 (1953) 222-223.
Crveni bik – Susreti. I: 7-8 (1953) 465-466.

Kao student, objavljivao je pesme, eseje, pripovetke i prevode sa mađarskog, ruskog i francuskog jezika, najviše u Vidicima u čijem je uredništvu bio od oktobra 1957. godine do aprila 1960. godine. Njegov prvi roman, „Psalm 44“, nastao je 1955. godine, a potom i Mansarda, 1960. godine. Njegova prva objavljena knjiga sadrži u jednom tomu romane Psalm 44 i Mansarda. „Roman Bašta, pepeo“ je prvo značajnije prozno delo Danila Kiša, objavljeno 1965. godine u Beogradu. Nastalo je za vreme njegovog boravka u Strazburu, gde je radio kao lektor za srpskohrvatski jezik od 1962. godine do 1964. godine. U to vreme nastali su i njegovi prevodi Lotreamona, Verlena, Kenoove Stilske vežbe i pesme Endre Adija. Knjiga priča Rani jadi, objavljena je 1970. godine u Beogradu i predstavlja začetnu knjigu Porodičnog ciklusa.Roman Peščanik objavljen je 1972. godine i dobio je NIN-ovu nagradu koju je nekoliko godina kasnije Kiš vratio. Iste godine je objavio zbirku eseja Po-etika. Kao lektor za srpskohrvatski jezik, Kiš je radio na Univerzitetu u Bordou 1974. godine kada je izašla druga knjiga zbirke Po-etika (intervjui). Grobnicu za Borisa Davidoviča čine sedam poglavlja jedne zajedničke povesti, a objavljena je 1976. godine u Beogradu i Zagrebu. Krajem te godine počeli su napadi na knjigu, navodno zbog plagijata. Napadi traju mesecima. Posle kraćih polemičkih odgovora 1977. godine Kiš je napisao Čas anatomije. Iste godine, za Grobnicu Borisa Davidoviča dobio je nagradu Ivan Goran Kovačić. Esejističko-polemički spis Čas anatomije objavljen je 1978. godine. Godinu dana kasnije, za tu knjigu je dobio nagradu Željezare Sisak. Od jeseni 1979. godine živeo je u Parizu i četiri godine je radio kao lektor na Univerzitetu u Lilu. Za svoj celokupni književni rad, Kiš je 1980. godine dobio francusku književnu nagradu Grand aigle d`or de la ville de Nice. Sabrana dela (Djela Danila Kiša) objavljena su 1983. godine u deset tomova u Beogradu i Zagrebu. Za zbirku propovedaka Enciklopedija mrtvih Kiš je dobio Andrićevu nagradu 1984. godine, a 1986. godine je dobio nagradu Skender Kulenović. Izabrana dela, proza u sedam knjiga izašla je 1987. godine u Beogradu i Sarajevu. Te godine je dobio Sedmojulsku nagradu. Godinu kasnije, 1988. godine, izabran je za dopisnog člana SANU i dobio je dve značajne međunarodne književne nagrade: u Italiji Premio letterario Tevere i u Nemačkoj Preis des Literaturmagazins. Iste godine je dobio i Avnojevu nagradu. Američki PEN dodelio mu je 1989. godine nagradu Bruno Schulz Prize. Danilo Kiš je umro u Parizu 15. oktobra 1989. godine. Sahranjen je u Beogradu po pravoslavnom obredu. Njegova posthumna izdanja iz 1990. godine su:
Život, literatura (eseji, razgovori, deo rukopisne zaostavštine), delo je izdato u Sarajevu.
Gorki talog iskustva (intervjui), delo je izdato u Sarajevu.
Godinu dana kasnije, u Beogradu je objavljena knjiga Pesme i prepevi.
U knjizi Porodični ciklus 1993. godine objavljene su, hronološkim redom, tri knjige Kišovog autobiografskog ciklusa: Rani jadi, Bašta, pepeo i Peščanik.
Njegova nedovršena knjiga priča Lauta i ožiljci izdata je 1994. godine u Beogradu, a tekstovi iz zaostavštine Skladište izlaze 1995. godine na šezdesetogodišnjicu Kišovog rođenja. Sabrana dela Danila Kiša objavljena su 1995. godine u četrnaest tomova i prevedena su na sve značajnije svetske jezike.

 

Izvor: 
Predmetna odrednica: 

Kao student, objavljivao je pesme, eseje, pripovetke i prevode sa mađarskog, ruskog i francuskog jezika, najviše u Vidicima u čijem je uredništvu bio od oktobra 1957. godine do aprila 1960. godine. Njegov prvi roman, „Psalm 44“, nastao je 1955. godine, a potom i Mansarda, 1960. godine. Njegova prva objavljena knjiga sadrži u jednom tomu romane Psalm 44 i Mansarda. „Roman Bašta, pepeo“ je prvo značajnije prozno delo Danila Kiša, objavljeno 1965. godine u Beogradu. Nastalo je za vreme njegovog boravka u Strazburu, gde je radio kao lektor za srpskohrvatski jezik od 1962. godine do 1964. godine. U to vreme nastali su i njegovi prevodi Lotreamona, Verlena, Kenoove Stilske vežbe i pesme Endre Adija. Knjiga priča Rani jadi, objavljena je 1970. godine u Beogradu i predstavlja začetnu knjigu Porodičnog ciklusa.Roman Peščanik objavljen je 1972. godine i dobio je NIN-ovu nagradu koju je nekoliko godina kasnije Kiš vratio. Iste godine je objavio zbirku eseja Po-etika. Kao lektor za srpskohrvatski jezik, Kiš je radio na Univerzitetu u Bordou 1974. godine kada je izašla druga knjiga zbirke Po-etika (intervjui). 

Kategorija: 
Lične informacije: 
Srpski književnik i dopisni član SANU. (Subotica, 22. februar 1935 — Pariz, 15. oktobar 1989)
Datum rođenja: 
Friday, February 22, 1935
Mesto rođenja i lokacija: 
Subotica
Serbia
46° 6' 1.0008" N, 19° 39' 56.0016" E
Datum smrti: 
Sunday, October 15, 1989
Mesto smrti i lokacija: 
Pariz
Serbia
43° 51' 16.8984" N, 19° 50' 42.6732" E
Pol: 
Мушки
Institucija: 
Godina rođenja: 
1935
Država rođenja: 
Srbija
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Detinjstvo je provela u Zemunu, Rumi i Novom Sadu. Školovala se u Novom Sadu (Viša devojačka škola), Somboru (Srpska preparandija) i Budimpešti (Pedagogijum). Radila je kao nastavnica u Pančevu, Šapcu i Beogradu.
Do kraja, i bez ostatka, posvećena lepoti smislene reči, književnica Isidora Sekulić je za života stekla uvaženje kao najobrazovanija i najumnija Srpkinja svoga vremena. Znalac više jezika, i poznavalac više kultura i područja umetničkog izražavanja, Isidora Sekulić je kao pisac, prevodilac i tumač književnih dela ponirala u samu suštinu srpskog narodnog govora i njegovog umetničkog izraza, smatrajući govor i jezik kulturnom smotrom naroda. Pisala je o Branku Radičeviću, Đuri Jakšiću, Lazi Kostiću, Petru Kočiću, Milanu Rakiću, Veljku Petroviću, Ivi Andriću, Momčilu Nastasijeviću i drugima. Penzionisana je 1931. godine. Izabrana je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 16. februara 1939, a za redovnog člana Srpske akademije nauka 14. novembra 1950, kao prva žena akademik. Umrla je 5. aprila 1958. godine u Beogradu.

Duboko promišljen i umetnički istančan njen književni, prevodilački i kritički izraz je praznik naše pisane reči.
Rekla je Isidora Sekulić na bilbordu kod otvorenog tržnog centra, Novi Beograd, juli 2010.

"Ta larma što je dignuta oko mene mnogo me je potresla. Molila sam neke poznanike, mlade ljude, da gde god vide nešto o meni napisano, priguše. Ali eto šta su uradili. Zvali su me na neko veče o meni, ali ja sam odbila, rekla sam da sam bolesna. Svi su hteli da me skinu sa dnevnog reda. Kažu: ima 80 godina, skoro će umreti, daj da napišemo nešto i da je ostavimo. To strašno vređa. Volim tišinu, zato me je ta buka oko mene mnogo potresla. Ako nešto vredim, neka kažu posle moje smrti, a ni dva dana pred smrt ne želim da me hvale. Nisam bila srećna. S tim sam se pomirila. Postoji vasionska sreća koja opredeljuje ljude. Ako niste voljeni, uzalud ćete vi nastojati da vas vole".
U pola veka književnog rada u više oblika umetničkog iskazivanja i rasuđivanja - objavila je mnoštvo knjiga narativne proze, kritičkih knjiga i članaka.

Bažnija dela: Saputnici (1913) — pripovedna vrsta intimnog dnevnika; Pisma iz Norveške (1914) — putopis; Iz prošlosti (1919); Đakon Bogorodičine crkve (1919) — roman; Kronika palanačkog groblja (1940) — pripovetke; Zapisi (1941); Analitički trenuci i teme, knj. 1-3 (1941) — eseji; Zapisi o mome narodu (1948); Njegošu knjiga duboke odanosti (1951); Govor i jezik, kulturna smotra naroda (1956).

Izvor: 
Predmetna odrednica: 

Duboko promišljen i umetnički istančan njen književni, prevodilački i kritički izraz je praznik naše pisane reči.

Kategorija: 
Lične informacije: 
Bila je srpska književnica i akademik SANU. (Mošorin, 16. februar 1877 — Beograd, 5. april 1958)
Datum rođenja: 
Friday, February 16, 1877
Mesto rođenja i lokacija: 
Mašorin
Serbia
45° 17' 60" N, 20° 10' 0.0012" E
Datum smrti: 
Saturday, April 5, 1958
Mesto smrti i lokacija: 
Beograd
Serbia
44° 49' 0.0012" N, 20° 28' 0.0012" E
Pol: 
Женски
Institucija: 
Godina rođenja: 
1877
Država rođenja: 
Srbija
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

U toku Narodnooslobodilačke borbe bio je politički komesar u Rasinskom partizanskom odredu, urednik lista „Mladi borac“ i član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju. Posle oslobođenja je bio član AGITPROP-a Centralnog komiteta KP Srbije, a republički i savezni poslanik bio je 12 godina. Za poslanika je prvi put izabran 1945. godine, dobivši oko 6.800 glasova, ispred kandidata Zemljoradničke stranke sa 4.000 i kandidata Demokratske stranke sa 3.000 glasova. Jedan je od retkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovića. Prvi Ćosićevi prozni radovi nisu skrenuli naročitu pažnju književne kritike. U domaću i svetsku književnost ulazi 1951. godine sa svojim prvim delom „Daleko je sunce“. Ohrabren početnim književnim uspehom, Ćosić počinje uporno i istrajno da radi na upoznavanju moderne domaće i evropske proze i filozofske i sociološke naučne misli, što mu je omogućilo da svojim budućim delima dospe u vrh srpske književnosti i da značajno pregraniči nacionalne međe. Tako od 1951. godine Dobrica Ćosić postaje slobodan umetnik, književnik koji je napisao kultne romane: „Korene“, „Deobe“, „Vreme smrti" (tetralogija), „Vreme zla“ ("Grešnik“, „Otpadnik“, „Vernik“), „Vreme vlasti“, ali i mnoge druge. Od 14. februara do 26. aprila, Dobrica Ćosić je, kao član državne delegacije, bio saputnik predsedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu na brodu „Galeb“ kojim su obilazili afričke zemlje. Godine 1968. otvara pitanje Kosova čime izaziva pozornost članova iz CK. Postao je jedan od najpoznatijih opozicionara Josipu Brozu Titu posle razmimoilaženja sa njim. Dobrica Ćosić godine 1970. postaje član SANU, a u svojoj pristupnoj besedi je rekao „srpski narod dobijao u ratu, a gubio u miru“. Godine 1984. osnovao je Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja koji je ustajao u zaštitu raznih protivnika socijalističke Jugoslavije. Tokom 1989. i 1990. godine osnovao je srpske nacionalne stranke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prvi predsednik SRJ odlukom Savezne skupštine postaje 15. juna 1992. godine. Smenjen je godinu dana kasnije (31. maj 1993) tajnim glasanjem oba veća Saveznog parlamenta posle sukoba sa Slobodanom Miloševićem.
Ćosić je svoju borbu protiv komunizma nastavio i posle smenjivanja sa mesta predsednika SRJ. Bio je jedan od retkih akademika koji su se osmelili da govore na protestnim skupovima 1996—1997.
Godine 2000. Dobrica je ušao u Narodni pokret Otpor, ali je kasnije je izjavio da to ne bi učinio da je znao da je Otpor finansiran iz inostranstva.
Dobrica Ćosić se otvoreno zalagao za podelu Kosova i Metohije još devedesetih godina. Ćosić se u svojoj knjizi „Kosovo“ (2004) bavi ovom temom. Ovaj predlog je podržao i Noam Čomski u maju 2006. godine.
Povodom Ćosićevog 80-og rođendana čestitke su mu uputili premijer Srbije Zoran Đinđić (nazvavši ga pritom „Srpskim Tomasom Manom“) i predsednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunica. Predsednik Srbije Boris Tadić je decembra 2005. izjavio da se često konsultuje sa Dobricom. Slobodan Milošević je na suđenju u Hagu nazvao Ćosića „najvećim srpskim živim piscem“.
Više od 50 godina bio je u braku sa suprugom Božicom, do njene smrti 2006. godine. Godine 1954. dobio je ćerku Anu, a ima i dvoje unuka: Milenu (1981) i Nikolu (1982).
Ćosićev književni rad
Dobrica Ćosić je započeo svoj književni rad romanom „Daleko je sunce“ 1951. godine, u kome evocira svoje ratničko iskustvo iz narodnooslobodilačke borbe i slika moralnu i psihološku krizu ličnosti u uslovima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvežije događaje nacionalne istorije, drugi roman „Koreni“ koji je objavljen 1954. godine uzima građu iz stvarnosti Srbije s kraja 19. veka. To je slika raskola u jednoj patrijarhalnoj porodici, ali i raskola u narodu. Ovde je Ćosić pažljivom psihološkom analizom razotkrio mentalitet srbijanskog sela, uočio začetke i uzroke političkih previranja, predočio nekoliko upečatljivih karaktera. Nakon kultnog romana „Koreni“ sledi delo „Sedam dana u Budimpešti“ (1956), potom roman „Deobe“ (1961), u kome se Ćosić ponovo vraća Drugom svetskom ratu. Središnja tema ovog romana je deoba u narodu, deoba na partizane i četnike i posledice ove podele. Sa književno-umetničkog stanovišta, ovaj roman donosi niz novina, osobenu kompoziciju, dominaciju unutrašnjeg monologa, otkrivanje umetničkog funkcionisanja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka, unošenje dokumentarnog materijala, stilsku raznovrsnost i izuzetno slojevitu leksiku.
Godine 1964. Ćosić piše eseje „Akcija“ i 1966. eseje „Odgovornosti“. Te iste godine Ćosić objavljuje tzv. roman parabola koji nosi naziv „Bajka“, a potom ponovo eseje pod nazivom „Moć i strepnje“ (1971). U periodu od 1972. do 1979. godine Ćosić se vraća epskoj temi i piše istorijski roman „Vreme smrti“ u četiri knjige. To je roman o Prvom svetskom ratu, široka freska vremena, događaja i ljudskih sudbina. Tako, nastavljajući priču o pojedincima iz porodice Katića iz sela Prerova, započetu u romanu „Koreni“, Ćosić ispisuje sagu ne samo o porodici Katić nego i o Srbiji koja je doživela golgotu. Godine 1982. objavljuje još eseja pod nazivom „Stvarno i moguće“, a potom trilogiju „Vreme zla“ („Vernik“ 1984, „Grešnik“ 1985. i „Otpadnik“ 1986), koja se može odrediti kao politički roman, u kojem Ćosić nastavlja priču o pojedincima iz iste porodice, ali i o ličnostima koje su započele svoj romaneksni život u „Vremenu smrti“. Tako je „Vremenom smrti“ i „Vremenom zla“ popunjena praznina između romana „Koreni“ i romana „Deobe“ i ostvarena kontinuirana povest o Srbiji, Prerovu i dvema prerovskim porodicama. Kao kruna svega, 1996. godine dolazi delo „Vreme vlasti“, u kojem se nastavlja povest započeta romanom „Koreni“.
U periodu od 2001. godine do 2008. godine, Dobrica Ćosić u šest knjiga objavljuje „Piščeve zapise“. To su pre svega piščevi zapisi pisani u dnevničkoj formi. Prva knjiga obuhvata period od 1951. do 1968. i njena kompozicija je problemsko jedinjenje oko ključnih događaja i ličnosti, sa asocijacijama koje pružaju kontekst pretpostavki i posledica. Jezik je i književno-literarni i filozofsko-istorijski sa analizama kolektivno-psihološkim. Druga knjiga obuhvata period 1969 — 1980. godine koji je Ćosić proveo u opoziciji Titovom režimu, a treća od 1981. do 1991. godine, odnosno godine u kojima je Ćosić bio nosilac ili učesnik gotovo svih opozicionih inicijativa u Srbiji. Četvrta knjiga „Piščevih zapisa“, za razliku od prethodne tri koje obuhvataju period od četiri decenije, ova se ograničava na period od samo dve godine (1992 — 1993), u kojima su zbivanja bila veoma burna i dramatična. Ova knjiga je uzbudljiv prikaz faktičkog perioda Ćosićevog državničkog života i njegovih ideja i predstavlja upečatljiv primer istorijske ekspozicije u velikoj drami kraja minulog veka.
Godine 2002. izlazi Ćosićevo delo „Pisci moga veka“, a od 2002. do 2003. godine piše i objavljuje u dve knjige „Srpsko pitanje“. Godine 2004. izlazi knjiga „Kosovo“, 2005. godine „Prijatelji“, zatim 2007. „Vreme vlasti 2“, koji nadograđuje priču o porodicama Katić i Dačić, obuhvatajući vreme vladavine Josipa Broza Tita, koji se inače u romanu pojavljuje kao literarno uobličen junak, a završava 1998. godine, kada su, kako je Ćosić jednom prilikom to rekao, Vokerovi verifikatori okupirali Kosovo. Pretposlednji Ćosićev roman izašao 2009. godine i nosi naziv „Vreme zmija“,. U ovom romanu reč je o dnevničkim beleškama koje su nastale u vreme NATO bombardovanja od 21. marta 1999. do 1. januara 2000. godine. Poslednji roman je izašao 2011. godine „U tuđem veku"; U tuđem veku je dnevnik bivšeg predsednika Savezne Republika Jugoslavije i književnika Dobrice Ćosića. On u dnevniku iznosi svoje stavove prema aktuelnim društveno-političkim temama u Srbiji i svetu.
Nagrade i priznanja
Dobrica Ćosić je prvi dobitnik Ninove nagrade 1954. za roman Koreni, a drugi put bio je njen lauerat 1961. godine za trilogiju Deobe. Uz Oskara Daviča i Živojina Pavlovića, jedan je od trojice književnika koji su ovu nagradu dobili više puta.
Udruženje književnika Srbije je Ćosiću 1986. dodelilo nagradu Udruženja za izuzetan značaj ja književno stvaralaštvo.
Povelju Zadužbine Jakova Ignjatovića iz Budimpešte 1989. Ćosiću je uručio ugledni srpski pisac iz Mađarske Stojan D. Vujičić.
Njegoševa nagrada uručena mu je 1990. godine na Cetinju za troknjižje Vreme zla.
Dva puta je dobio tradicionalnu godišnju nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju domaću knjigu: 1990. godine za roman „Vernik“ i 1996. za roman „Vreme vlasti“. Jedan je od samo tri pisca (uz Slobodana Selenića i Ljiljanu Habjanović-Đurović) koji je ovu nagradu dobio više puta. Ova nagrada Ćosiću, iz političkih razloga, nije uručena osamdesetih godina za romane Grešnik i Otpadnik, iako su ti romani bili najčitaniji romani u zemlji. Ćosić je 1990. ovu nagradu odbio da primi.
Povodom 70-og rođendana, Ćosić je 1991. dobio specijalnu Vukovu nagradu.
Manje od mesec dana po smenjivanju sa mesta predsednika SRJ, 24. juna 1993, Ćosiću je dodeljena književna nagrada „Zlatni krst kneza Lazara“.
Dobrica Ćosić je nominovan za Nobelovu nagradu tri puta: 1983. i 1989. godine od strane francuskih i britanskih institucija.  i 2011. 6. oktobra 2011. godine, došlo je do višečasovne kontroverze, kada je više medija, uključujući RTS, B92, ali i britanski "Gardijan", prenelo pogrešnu vest da je Ćosić zapravo dobio Nobelovu nagradu. Kada se saznalo da je pravi dobitnik švedski pesnik Tomas Transtremer, odgovornost za ovu dezinformaciju je preuzela grupa „Samoorganizovani veb aktivisti“, koja se protivi navodnom „opasnom uticaju političara i pisca Dobrice Ćosića“.
Odeljenje za književnost i jezik Srpske akademije nauka i umetnosti predložilo je 1972. godine Ćosića za „Oktobarsku nagradu“ Beograda za prvi deo romana „Vreme smrti“. Izvršni odbor gradske konferencije Socijalističkog saveza i Predsedništvo Gradskog veća Sindikata Beograda usprotivili su se ovome, jer je Ćosić tih godina već bio u žestokom sukobu sa politikom Saveza komunista Jugoslavije. Ćosić nagradu nije dobio.

 

Izvor: 
Predmetna odrednica: 

Dobrica Ćosić je prvi dobitnik Ninove nagrade 1954. za roman Koreni, a drugi put bio je njen lauerat 1961. godine za trilogiju Deobe. Uz Oskara Daviča i Živojina Pavlovića, jedan je od trojice književnika koji su ovu nagradu dobili više puta.
Udruženje književnika Srbije je Ćosiću 1986. dodelilo nagradu Udruženja za izuzetan značaj ja književno stvaralaštvo.
Povelju Zadužbine Jakova Ignjatovića iz Budimpešte 1989. Ćosiću je uručio ugledni srpski pisac iz Mađarske Stojan D. Vujičić.
Njegoševa nagrada uručena mu je 1990. godine na Cetinju za troknjižje Vreme zla.
Dva puta je dobio tradicionalnu godišnju nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju domaću knjigu: 1990. godine za roman „Vernik“ i 1996. za roman „Vreme vlasti“. Jedan je od samo tri pisca (uz Slobodana Selenića i Ljiljanu Habjanović-Đurović) koji je ovu nagradu dobio više puta. Ova nagrada Ćosiću, iz političkih razloga, nije uručena osamdesetih godina za romane Grešnik i Otpadnik, iako su ti romani bili najčitaniji romani u zemlji. Ćosić je 1990. ovu nagradu odbio da primi.

Kategorija: 
Nadimak: 
Dobrica
Lične informacije: 
Srpski pisac, romansijer i esejista, politički i nacionalni teoretičar i redovni član SANU. Bio je prvi predsednik Savezne Republike Jugoslavije od 1992. do 1993. godine.Pođen je 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. (Velika Drenova, 29. decembar 1921 — Beograd, 18. maj 2014)
Datum rođenja: 
Thursday, December 29, 1921
Mesto rođenja i lokacija: 
Velika Drenova
Serbia
43° 37' 59.9988" N, 21° 7' 59.9988" E
Datum smrti: 
Sunday, May 18, 2014
Mesto smrti i lokacija: 
Beograd
Serbia
44° 49' 0.0012" N, 20° 28' 0.0012" E
Pol: 
Мушки
Epoha: 
Institucija: 
Godina rođenja: 
1921
Država rođenja: 
Srbija
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banja Luci i Sarajevu, te je završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine. Prvu priču objavio je 1928. godine, a prvu pripovetku 1936. Njegova dela su, između ostalih, prevođena na engleski, nemački, francuski i ruski jezik. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka i umetnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Izvršio je samoubistvo skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu 26. marta 1984. u svojoj 69. godini života.U Ćopićevim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata.
Njegova prozna dela prožeta su lirikom i živopisnim realističkim slikanjem seoskog života, poznavanjem života i mentaliteta ljudi sa sela, vedrinom i živošću duha. Kreirao je mnoštvo upečatljivih i živopisnih likova i događaja nadahnutom pripovedačkom tehnikom koristeći svež, sočan i slikovit jezik pri čemu je inspiraciju nalazio u svom podgrmečkom zavičaju. Ćopića su doratnim pripovetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, i on je o svima njima pričao sa brižnim, zaštitničkim razumevanjem. U lirski intoniranim ratnim pripovetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige, mučeništvo i samopregor svojih junaka.
Početkom 1950.-ih godina Ćopić je počeo da piše i satirične priče u kojima je oštro kritikovao ružne pojave u tadašnjici. Jedna od takvih priča bila je i „Jeretička priča“ objavljena u „Ježu“ koja je pokrenula lavinu osuda sa vrha partije i vlasti. Književni istoričar Ratko Peković napisao je knjigu „Sudanije Branku Ćopiću“ u kojoj je detaljno opisana cela hajka na pisca.
Sa uspehom se ogledao i u pisanju romana iako su prirodi njegovog književnog talenta više odgovarale kraće forme — pripovetke i novele. Romani „Prolom“ i „Gluvi barut“ slikaju učešće seljaka Bosanske Krajine u ustanku, a „Ne tuguj bronzana stražo“ prilagođavanje tih istih seljaka, sada kolonista, novim uslovima života u Vojvodini.
Glavnina Ćopićevog proznog opusa humoristički je intonirana, a humor nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu i da se nasmeju čak i vlastitoj nevolji. Sem toga, Ćopić je od onih pisaca koji su svoj posmatrački talenat naročito iskazivali kroz otkrivanje sitnih ljudskih mana i nedostataka.
Iako je Ćopić bio pisac epske širine i zamaha sa urođenim pripovedačkim i humorističkim darom, u njegovim delima vidljiva je i jedna lirska žica koja se nije pokazivala samo u opisima bosanskih pejzaža već i u portretisanju ljudskih likova koji su mu bili bliski i dragi. Ta Ćopićeva poetska žica naročito je vidljiva u njegovoj ratnoj lirici, pre svega u zbirci „Ognjeno rađanje domovine“.
Branko Ćopić je cenjen i kao dečji pisac, prvenstveno zahvaljujući živoj mašti i daru za spretno uobličavanje svojih posmatranja ali i nesumnjivom humorističkom talentu. Napisao je preko trideset knjiga za decu, među kojima su i dva romana.

 

Izvor: 
Predmetna odrednica: 

Njegova prozna dela prožeta su lirikom i živopisnim realističkim slikanjem seoskog života, poznavanjem života i mentaliteta ljudi sa sela, vedrinom i živošću duha. Kreirao je mnoštvo upečatljivih i živopisnih likova i događaja nadahnutom pripovedačkom tehnikom koristeći svež, sočan i slikovit jezik pri čemu je inspiraciju nalazio u svom podgrmečkom zavičaju. Ćopića su doratnim pripovetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, i on je o svima njima pričao sa brižnim, zaštitničkim razumevanjem. U lirski intoniranim ratnim pripovetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige, mučeništvo i samopregor svojih junaka.

Kategorija: 
Lične informacije: 
Srpski i jugoslovenski književnik. (Rođen je u Hašani, Bosanska Krajina, 1. januar 1915 — Beograd, SR Srbija, 26. mart 1984)
Datum rođenja: 
Friday, January 1, 1915
Mesto rođenja i lokacija: 
Hašana
Bosnia and Herzegovina
43° 52' 19.3512" N, 18° 24' 2.9124" E
Datum smrti: 
Monday, March 26, 1984
Mesto smrti i lokacija: 
Beograd
Serbia
44° 49' 0.0012" N, 20° 28' 0.0012" E
Pol: 
Мушки
Institucija: 
Bitne lokacije: 
Serbia
45° 14' 58.794" N, 19° 50' 12.642" E
Godina rođenja: 
1915
Država rođenja: 
Bosna i Hercegovina
Latinica
Fotografije: 
AddThis: 
Biografija: 

Rođen je u Senti, u Bačkoj, 23. novembra 1855. godine, u zanatlijskoj porodici od oca Avrama i majke Katarine, gde je proveo rano detinjstvo a delom i kod bake po majci u Pirotu. Pošto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Đorđević, znameniti srpski istoričar i književnik, dovodi ga 1868. godine u Beograd na dalje školovanje. Tu završava gimnaziju (1875) i opredeljuje se za studije istorije na Velikoj školi u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Svoj radni vek proveo je kao profesor u gimnazijama u Nišu, Pirotu i Beogradu. Kao dobrovoljac učestvovao je u ratovima 1876. i 1877 — 1878. godine.

Počeo je da piše relativno kasno. U trideset i trećoj godini života, 1888. godine, počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti, koje će se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom „Iz knjiga starostavnih“. To je bilo piščevo oduživanje duga profesiji istoričara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o velikoj Srbiji. Realističku prozu počinje da piše tek posle dolaska u Beograd. Dugogodišnji život u Nišu bio je period stvaralačke inkubacije. Prvu realističku pripovetku objavio je 1893. godine pod naslovom „Božićna pečenica“, a potom slede „Ivkova slava“ (1895), „Vukadin“ (1903), „Limunacija na selu“ (1896), „Pop Ćira i pop Spira“ (1898), jedan od najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i „Zona Zamfirova“ (1906) najbolje komponovano Sremčevo delo. Inače Sremac je bio poznat kao „pisac sa beležnicom“. Njegova dela su uglavnom realistična i sadrže određenu dozu humora u sebi. Karakterističnost njegovog stvaralaštva je takođe i epizodičnost. Takođe bitno je da su njegova dela vezana za tri relacije: Beograd-Niš-Vojvodina.
U Sremčevom delu sukobljavaju se dve strane njegove ličnosti: Sremac građanin i političar i Sremac pisac. Kao građanin, Sremac je na strani starog, patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako čili i nestaje. Njegov život u palanci je život u ambijentu koji voli, koji mu „leži“. Kao političar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju pripovetke i romani trajne umjetničke vrednosti.

Stevan Sremac je rasni realista. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapažanja pronicanja u suštinu pojava i događanja. Sremac je uvek polazio od stvarnih činjenica i podataka, od onoga što je video, proverio i zabeležio.

Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1906.

Izvor: 
Predmetna odrednica: 

Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1906.

Kategorija: 
Lične informacije: 
Jedan od najznačajnijih i najčitanijih srpskih realističkih pisaca, akademik. (Senta, 23. novembar 1855 — Sokobanja, 25. avgust 1906)
Datum rođenja: 
Friday, November 23, 1855
Mesto rođenja i lokacija: 
Senta
Serbia
45° 55' 59.9988" N, 20° 4' 59.9988" E
Datum smrti: 
Saturday, August 25, 1906
Mesto smrti i lokacija: 
Sokabanja
Serbia
43° 38' 60" N, 21° 52' 0.0012" E
Pol: 
Мушки
Epoha: 
Institucija: 
Godina rođenja: 
1855
Država rođenja: 
Srbija

Pages

Subscribe to RSS - SANU